Što mi se dogodilo?
Još ni sama nisam svjesna toga.
U tu sekundu sve kao da je bilo stalo, stalo je vrijeme i sve se u meni smirilo, kao more pred buru, sve je bilo mirno. Sve moje misli tog su se trena sklopile u jednu veću misao i odluka je pala. Ne znam više ni kako ni zašto sam bila toliko iznenađena, kad sam negdje duboko u sebi znala da će mi se to dogoditi prije ili kasnije. Ali sad... ? Zašto baš sad? Tko je to odredio? Pisala sam o tome u svoj dnevnik, bila sam još pod dojmom, i u tom trenu bila sam zahvalila Bogu na svemu što je bilo vezano za mog Miceka, što nam je dao da se sretnemo, što nam je dao tako dragocijene trenutke, na svemu, apsulutno svemu. Jako dugo sam sanjala da mi se to dogodi, a kada se dogodilo, nije bilo ni na jedan način onako kako sam si ja to do tada bila zamišljala. Ali na kraju, nije mi ni bilo toliko važno jer je bit ostala ista, neiskvarena,sveta.
Kad malo bolje promislim, baš sam si prije nego što sam se našla s dečkom, poslije kave s curama i mislila kako je ovo bio jedan od boljih dana u zadnje vrijeme, i baš kad sam si mislila da ne može bolje, dečko me iznenadi na najljepši mogući način. Iskreno, takve mi se stvari obično ne događaju, nisam jedna od onih sretnika kojima sve dođe samo tako, nemam baš previše sreće u životu, ali možda baš zato u ljubavi , bar do sada ide sve kako treba (moram pokucati u drvo). Inače kada mi dan započne kako spada i pomislim si kako je bilo dobro, dogodi se nešto što ga mora izbalansirati i vratiti u početni status, status osrednjeg dana, samo jednoga u nizu, po ničem značajnog. Čini mi se da mi se to događa kroz cijeli život, svaki put kada mi se nešto dobro dogodi, kada mi negdje krene, na drugom području u životu krene sve nizbrdo i nikada nisam mogla reći, sada sam ok, držim sve konce u rukama i tako mi paše, ja kontroliram svojim životom, uvijek se dogodi nešto što mi poremeti planove i vrati me na početak. Vjerujem u životnu ravnotežu, Bog ti da malo,Bog ti uzme malo, ali iskreno, nisam se nikada mogla nositi sa time, ne volim kada ne znam na čemu stojim,kada ne znam što slijedi, tada sam vrlo frustrirana i ne znam kako dalje, nikada nisam voljela promjene. Uvijek mi je trebalo vremena da se prilagodim, ali kada bi se to dogodilo, došlo bi nešto novo i krenula bih ispočetka. Divim se onim ljudima koji prolaze kroz život ne brinući se zbog ničega,koji žive dan po dan, koji svoj život stvarno žive punim plućima ne mareći za posljedice ni što ih čeka sutra. Svako malo poželim se i ja tako promijeniti, ali to je, bar za mene, nemoguća misija, probala sam , ali očito da nisam takva osoba. Ja previše volim analizirati, o svakoj odluci pošteno i detaljno razmisliti, svakom problemu unaprijed procijeniti moguće odgovore, jednostavno rečeno zakomplicirati si život što više mogu. Kao što je jedan naš dragi profesor iz matematike volio govoriti : "Zašto da bude jednostavno, kada može biti komplicirano!".
Ja mislim da je to moj životni moto!
A šta sad, na kraju opet ispada, da ne možeš protiv sebe, jel tak?! :))
|
